Zanimljivosti

Nazovimo stvari pravim imenom

Autor:  | 

Vrlo često nam je teško prozrijeti do dna nekog stanja i vidjeti što se ustvari nalazi na dnu. Što je ogoljena istina naše emocije, našeg ponašanja, naše namjere.

Ljudska bića su vješti prekrivači istine, rado zamaglimo drugima (i sebi) pogled, ispričamo si neku priču, zabrijemo na nešto, a sve samo da ne bi pogledali u ono što je istinito.

Ljutim se na tebe jer ostavljaš čarape i odjeću po svuda po stanu.

– Treba mi pomoć oko brige za stan, ne mogu sve sama. Bit ću loša supruga ako to izgovorim.

Čekam te već pola sata. Uvijek kasniš.

– Čini mi se da ne cijeniš moje vrijeme. I ja sam jednako zaposlen.

Ma ona je samo imala loš dan, zato se tako izderala na mene.

– Boli me njeno ponašanje, ali ispast ću slab ako to priznam.

Tvoja mama nam stalno visi u kući i zabada nos u naš život.

–  Bojim se da nju više uvažavaš nego mene. Ne osjećam se ravnopravnom u ovom odnosu.

A najbolnije su priče koje pričamo sami sebi kako bi prekrili svoju istinu.

Ok je što sam našla ljubavnika, svi to rade, moj muž me ionako ne cijeni.

– Želim mu vratiti zato što me boli to kako se ponaša prema meni.

Posao koji radim je ok, ima i puno gorih, ljudi nisu loši, plaća nije rasla već dulje vrijeme, ali bar mi nitko ne sjedi na vratu.

– Prestao sam rasti na ovom poslu, nisam zadovoljan.

Ja jednostavno trebam svoju slobodu, ne volim rutinu, veze su dosadne, treba mi više uzbuđenja u životu.

– Užasavam se biti bliska s drugom osobom.

Posve je normalno to što nemam interes družiti se stalno s drugima i što su mi svi dani isti. Nisam već dugo napravio nešto što me veseli, ali kako da budem sretan pored svih koji pate.

– Depresivan sam i ne znam kako se izvući.

To što previše jedem je samo zato jer me posao tako iscrpljuje da moram nadoknaditi nekako tu snagu, a i hrana je tako fiiiinaa.

– Osjećam se prazno. Tješim se hranom.

Mojoj obitelji ne smeta to što puno izbivam iz kuće, djeca su već velika, snaći će se oni, a i žena može uvijek nazvati prijateljicu ili mamu.

– Strah me koliko svojim putovanjima utječem na njihovu sreću, hoće li mi jednog dana biti žao što sam toliko toga propustio?

Moji roditelji su jednostavno takvi, uvijek su puno tražili od mene, zato sam i tako očvrsnula.

– Njihove kritike su mi bile previše, nikad im nisam bila dovoljno dobra.

Naša veza je ok, pa volim je, dugo smo skupa, ali jednostavno nije još vrijeme za idući korak.

– Sumnjam u našu vezu. Nemam hrabrosti ostaviti je. Bojim se ostati sam.

Ovo stalno partijanje me malo iscrpilo, ali treba mi da se iživim, puno je zabavnije nego ostati doma.

– Strah me suočiti se sa svojom boli.

Tvrtka me šalje na godinu dana da radim vani. To će biti super, novi ljudi, novi grad, nove prilike.

– Plaši me promjena. Pitam se hoću li se uklopiti? Što ako budem usamljen?

Liječnici su mi rekli da postoji dobra šansa da će operacija uspjeti i da ću se potpuno oporaviti, trebat će samo malo stisnuti zube.

– Bojim se smrti.

Nastavite svoj niz… Svi to radimo. Kad nam je preteško priznati stvarne osjećaje i suočiti se s njima, lakše je ispričati neku priču. Barem u tom trenutku.

No, na nekoj razini znamo da to nije (cijela) istina i ona će nas tjerati da je priznamo. Prije ili poslije. Na kraju, radi se gotovo uvijek o nekom strahu, boli, svemu onome što nas čini ljudskim bićima, što nam je neugodno pokazati drugima jer tako „ispadamo“ slabi i ranjivi. No, u svakoj istini postoji i oslobođenje.

Jedino i tek kad priznamo kako stvari stvarno stoje, bez uljepšavanja, život može nastaviti teći i klupko se može početi rasplitati. Nema napretka bez istine. Niti bez hrabrosti da je priznamo. Prvo sebi, a onda i drugima.

Piše: Ivana Štulić (http://ivanastulic.wix.com/putnovevrijednosti)

VOLJELI BI ČUTI VAŠE MIŠLJENJE...