Zanimljivosti

Jesmo li izgubili vjeru?

Autor:  | 

Ne mislim na nadu, jer nadu je najčešće vrlo teško izgubiti (čak i kad ti život da puno razloga), nego vjeru. Vjeru u život? Vjeru u bolje sutra? Vjeru da možemo ostvariti život kakav priželjkujemo?

Gubitak vjere je opasan za naš duh. Postajemo cinični, teško nam je vidjeti lijepe stvari oko sebe, i radost polako ali sigurno sve manje stanuje u nama. Neki izgube vjeru da će opet pronaći posao. Neki izgube vjeru da mogu ostvariti zdravu i kvalitetnu vezu nakon niza bolnih prekida. Neki izgube vjeru u život nakon smrti voljene osobe, ili najgore od svega vlastitog djeteta.

Istina je da su razočarenja dio života. Nitko nam nije obećao da će sve teći glatko, da ćemo dobiti sve što želimo, niti da će nam put biti posut ružama. Život je sve. I dobro i loše. Ili ono što tumačimo kao dobro i loše, a ustvari se jednostavno dogodilo. Život ima svoje uspone i padove, ima svoje cikluse i promjene. I nezaustavljivo uvijek i bez obzira na sve, ide dalje.

Dobra vijest je da je ljudska sposobnost oporavka nevjerojatna. Pogledajte oko sebe. Znate li nekoga tko se suočio sa zloćudnom bolesti i usprkos boli i gubitku sigurnosti, preživio i sada živi punijim životom nego prije? Znate li nekog tko je izgubio posao, novac, možda i kuću i nekako opet izgradio svoj život i postao samostalan? Znate li nekog kome se srušio svijet kad ga je ostavio partner ili partnerica, kad su možda ostali samohrani roditelji uvjereni da ljubavi više nema za njih na ovom svijetu i onda nekoliko godina kasnije našli drugog partner/partnericu s kojim su sretniji?

Možda znate i nekoga tko je preživio rat, ne samo 90-te nego i Drugi svjetski rat. Ujak moje bake je preživio nacistički logor. I ostvario lijep život nakon toga, i još uvijek je živ. Ne samo živ, nego živi.

Neki kažu: „Ali meni se već toliko puta ponovila neka nesreća, ja više ne vjerujem u ništa.“ I to može biti istina u tom trenutku. I takva naša istina nas boli. Boli nas dokle god se držimo te priče. Jer u ljudskoj je prirodi da vjerujemo, to je nešto što je intrinzično u nama. Može biti pokriveno debelim slojevima tuge, bijesa, razočaranja i zamjeranja. Ali još je tu. I jednog dana će se opet probuditi. Usprkos svemu. Ako bar na trenutak to dozvolimo.

Vjerujem da svi imamo primjere oko sebe ljudi koji su uspjeli ponovno naći vjeru i bolji život. Možda smo i sebi sami primjer. Bili smo u trenutku u životu kad se činilo da nema izlaza, sve je bilo crno, nismo vjerovali u bolju budućnost. A onda nekako korak po korak, bilo je sve više svjetla, dani su postojali ljepši i život je opet našao svoj smisao. Sigurno nije bilo lako. To je proces. I nitko vam ne može reći koliko treba trajati. Nekome je kratak. Nekom je vrlo dug. Svatko ima svoj put. Ako imamo vjere da postoji svjetlo na kraju tunela, nije ni bitno koliko će trajati, znamo da ćemo tamo doći kad budemo spremni.

Ono što pomaže je ako si prije toga damo dovoljno vremena i priliku da tugujemo, oplakujemo ono što je bilo i što je moglo biti. Umjesto da se zatrpamo aktivnostima ili poslom, da stanemo i priznamo si sve što osjećamo pa makar nam se činilo smiješno ili nepotrebno. Koliko god nam trebalo, doći će dan kad ćemo se pomiriti s time što je bilo i sa samima sobom i preći preko magične linije. Natrag u život. On će nas uvijek spremno primiti u svoj tijek i reći nam „Dobrodošao/la“. Dovoljno je i samo malo vjere.

Piše: Ivana Štulić (http://ivanastulic.wix.com/putnovevrijednosti)

VOLJELI BI ČUTI VAŠE MIŠLJENJE...