Zanimljivosti

Skijati je baš komad kolača

Autor:  | 

Ili baš i nije. Kad ti prijatelji godinama prepričavaju priče sa tjednih skijanja u Francuskoj, a ti si eto znatiželjna i htjela bi probati ono što drugi hvale do nebesa, onda prije ili poslije odeš.

Tako sam i ja prvi tjedan u ožujku zajedno sa gomilama drugih Hrvata sjela u bus i krenula na dugu noćnu pa onda i danju vožnju prema Tignesu. Bila sam uzbuđena, ali i pomalo u strahu od tog tjedna. Prvi put sam stala na skije pred jedno 5 godina i sve skupa sam skijala (ako se to tako može nazvati) čitavih 6 dana u životu, na jednodnevnim izletima u bliskoj nam Sloveniji, Austriji  i na našem  famoznom Sljemenu.

Skužila sam da nije sve baš ok kad sam u danima pred put postajala sve nervoznijom kako se dan polaska približavao. Što me to toliko uznemiravalo? Pa skijanje. Kako ću ja to. Bojim se. Prvi prijelomni trenutak bio mi je kad sam sama sebi rekla, ok, ideš naučiti skijati, ali ideš i na godišnji. Tko kaže da moraš forsirati, ako ti bude previše, uvijek možeš odustati ili uzeti dan pauze. Opustila me ta misao.

Sve do prvog dana na skijama. Skijanje je kao i neki drugi sportovi logistički dosta zahtjevno. Prvo oblačiš hrpu odjeće, te podgaće, te podmajice pa neki šal pa podkapa pa podsvaštanešto pa u ruksak spremaš od kreme za sunčanje, labela, do sunčanih naočala, onih brillenputzen (koje su me btw spasile),  i nezaobilaznog megasendviča za pauzu, lista se nastavlja… Drugi dan sam si čak napisala i check listu da ujutro ne zaboravim nešto uzeti sa sobom. Pa nosiš kacigu, naočale, štapove, skije, a na nogama ono zlo od cipele (ako se tako može nazvati uopće) – pance. Hodaš nezgrapno, tegliš svo to na sebi i po sebi, preznojavaš se i napeto se približavaš… stazi. Školici.

Evo kako je izgledala školica: zagrijavanje, red bebilifta, osnovne vježbe, polako mi se vraćaju sjećanja na prethodna skijanja i odmah prvi dan instruktor je htio da odemo na crvenu stazu (za nepoznavatelje staze su označene po težini: najlakše su zelene, pa plave pa crvene, a crnu uopće neću ni spominjati). Rekao je da smo spremni. Ja se sva uzvrpoljila od same pomisli, pa kako crvena, pa u životu nisam bila na njoj, a s tog lifta se lijepo račva crvena staza nalijevo, a plava nadesno. Ajmo na plavu!

Nakon kraće rasprave (bila sam najupornija u stavu da me strah i da zašto ne bismo prvo otišli na plavu, vidjeli kako nam ide, a poslije možemo probati na crvenu), otišli smo ipak na plavu. Podsjetilo me zašto je dobro zauzeti se za sebe, prihvatiti da je ok da me je strah i da ne trebam forsirati. Plava staza je bila GROZNA. Vrlo strma na dijelovima, kolegica iz grupe je padala, neki skijaši su joj morali pomoći da se digne više puta. Na drugim pak dijelovima je bila preravna i morali smo se nemilice odgurivati (ako ste ikad mislili da je hodanje na skijama lako – nije), a već smo bili na izmaku snaga. Spustili smo se… jedva. Kad sam se dovukla do apartmana bila sam sretna kao malo dijete što sam preživjela prvi dan.

Kako su se dani dalje nizali, svaki dan sam se suočavala sa svojim strahom. Čega me toliko strah? Nisam baš padala, cijeli tjedan možda dvaput. Ali nešto u bivanju na vrhu padine i strmopi*đenju niz obronke me činilo nervoznom. Nije pomagala ni činjenica da da bi uspješno skijao moraš raditi s tijelom nešto vrlo nelogično, a to je cijelo vrijeme se naginjati prema nizbrdici. Super su to izmislili. Bojiš se obrušavanja, ali moraš se ustvari tjerati da se naginješ. I tako stalno.

Ja sam kao pravi štreber, slušala instruktora, ponavljala vježbe, sunovraćivala se redovito i recimo da sam napredovala. Pačjim koracima, ali jesam. S time da smo svaki dan odlazili na nove staze i svaki spust je bio nepoznat. Ono što je u svemu tome falilo jest gušt. Trudila sam se uživati u predivnom vremenu, planinama koje su nestvarno lijepe i nepregledne i bivanju na svježem zraku. I bilo je minuta kad stvarno jesam. Ali premalo u usporedbi sa unutarnjom borbom koja me iscrpljivala. Svaki dan bih jedva čekala da bude gotovo.

Iako smo se u pauzi nagradili megasendvičom i cugom na suncu te se opustili uz super mjuzu i ples na afterskipartyju (btw, taj dio skijanja mi se jako sviđa), sva ta aktivnost i suočavanje sa strahovima bi me toliko umorila da sam popodne i večer uglavnom bila kao gljiva. Družili smo se, bili smo veliko društvo, ali nisam bila ni priblično živa i aktivna kako sam inače navikla. Jedva bih čekala padanje u krevet. A onda kad bih zatvorila oči, vidjela bih stazu. Jednu noć sam čak sanjala da se pola svijeta zamrznulo.

Guštala sam tek zadnji dan (vjerojatno zato jer sam znala da je zadnji dan) kad sam bila s prijateljem na stazi koji je bio pažljiv i strpljiv (više od instruktora) i konačno sam proskijala. Sama sebi sam se činila brutalno brzom i okretnom, no na snimci kad sam se vidjela bila sam si smiješna koliko sam vidno ukočena. Oh, well. Bar je meni bilo dobro. J Zadnja staza po kojom sam se spuštala bila je (iako plava), vrlo strma pred kraj. Zadnji izazov, bila sam već umorna i noge su mi klecale, ali htjela sam se spustiti pa kud puklo da puklo. I jesam.

Valjda sam bila najsporiji skijaš na svijetu. Zavoj po zavoj, kraj staze je bio sve bliže. Blizu finiša sam već počela i pjevati pri svakom zavoju. Ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se. Kad sam se konačno spustila, bila sam (po drugi put) sretna kao malo dijete. Gotovo je! Preživjela sam! Usprkos svemu. Počastila sam se izletom vlakićem i vučnicom na najviši vrh i kuhanim vinom u prelijepo uređenom baru smještenom pod nebesima. Svaki gutljaj i trenutak je bio čestitka samoj sebi. Na tim slikama imam najširi osmijeh.

Sve ovo nekim prekaljenim skijašima možda zvuči smiješno. Njima je spuštanje niz ta nepregledna brda izvor gušta i adrenalina. Zavidim im. Točno razumijem kako im je i zašto im je to toliko drago, ali pitam se koliko ću ja još vremena, truda i energije morati uložiti da dođem do te razine. Ne znam zašto mi je to skijanje toliko teško. Nije da nisam isprobavala razne druge aktivnosti koje su scary (tipa ronjenje s bocama, čak i skakanje iz padobrana), ali ovo mi je teško. Možda zato što nisam odrasla na snijegu i nije mi to sve toliko blisko. Možda zato jer mi se koncept sunovraćivanja niz planinu na daskama pričvršćenim uz noge i ne čini kao najpametnija ideja na svijetu. Možda nikad neću saznati zašto.

Kada sve uzmem u obzir rekla bih da mi to i nije bio neki godišnji. Bez obzira na društvo i predivnu prirodu, većinu vremena sam se mučila sa samom sobom. To plus povratak busom i nedostatak spavanja me dovelo do toga da sam se još preko tjedan dana oporavljala od tog iskustva. I nije neka sreća.

Nisam sigurna da li ću se odlučiti opet na tako nešto, no dobra vijest je da i ne moram. Ima toliko toga u životu što mi donosi veselje pa možda ovo i ne treba biti jedna od njih. Drago mi je što sam dovoljno znatiželjna da svašta probam (ili kao što bi moja baka rekla imam crve u guzici), a onda hoću li i nastaviti – izbor je na meni, kao i uvijek.

Piše: Ivana Štulić (http://ivanastulic.wix.com/putnovevrijednosti)

VOLJELI BI ČUTI VAŠE MIŠLJENJE...