Budi sretna

Možemo li živjeti sa sjećanjem na bolove prošlosti bez da nas to uništi?

Autor:  | 

Svi smo mi skloni poistovjetiti se sa svojom boli.

A to, u principu, nije tako loše. Svi mi imamo priče. Bili smo na vrhovima planina, bili smo na tamnom dnu, bespomoćno nošeni snažnim strujama beznađa. Svi mi znamo kako izgleda predivna i magična strana života, kao i ona strana koja je mračna. Pričamo svoje priče jer poznajemo i druge koji su bili u toj situaciji. Pričamo im kako bi podsjetili sebe na to gdje smo bili i koliko smo daleko dogurali. Pričamo im kako bi ih zamolili za pomoć, nadajući se da će nas netko uhvatiti za ruku i neće nas pustiti. A ponekad svoju priču pričamo kako bi sami sebe oslobodili.

Međutim, isto se tako moramo zapitati ima li granice u pričanju o našoj patnji i prepuštanju toj boli. Jer pričanje svoje priče nije uvijek bezbolno. Ponekad se moraš vratiti i proživjeti trenutke za koje bi radije voljela da ostanu u nekom dalekom kutku našeg uma. Ali bol, razočaranje i ljutnja koju smo prevazišli mogu ponekad motivirati iznimnu kreativnost, tako da često to ponovno proživljavamo i o tome pišemo i onda to pružimo svijetu i kažemo, “Evo, kroz ovo sam prošla,” i nadamo se da će se u tome još netko prepoznati.

Za neke od nas je teško krenuti dalje, preboljeti. Neke od nas su oduvijek bile sentimentalni. Držimo se svega. Čestitiki za sedmi rođendan, crteža iz petog razreda, dnevnika iz srednje škole. Kažemo si da ćemo to sve baciti, ali nikad to ne učinimo. Vežemo se jer se volimo sjećati.

A isto to volimo proživljavati i u sebi.

Naša sjećanja nose slike osmijeha nakon duge noći. Komplimente bivših ljubavi. Rečenice nečijih tuđih priča usađene u naš um. Melodije glazbe koju smo slušali s prijateljima punim strasti za životom. Notezi sjećanja prepuni memorija od kojih nemamo koristi, ali ih ne možemo odbaciti.

A sve to nam ne pomaže kada želimo krenuti dalje u životu.

Kada stvaramo nove prijatelje kada stari odu. Kada se ponovno zaljubljujemo nakon što nam je srce bilo slomljeno. To nam ne pomaže kada pokušavamo krenuti novom stazom jer je to ono što nam treba, jer znamo da činimo ispravnu stvar. Svi mi volimo uzbudljivi osjećaj koji nam daje novi početak; mi nismo fotografije i ne ostajemo zauvijek na istom mjestu. Ali nekako, kao da nas to jasno sjećanje na prošlost sprečava da u potpunosti prihvatimo nove izazove. Možda zato jer se zbog prošlosti bojimo nečeg novog. Ili se bojimo zaboraviti prošlost za koju osjećamo da nas je učinila onakvima kakve danas jesmo.

Ali postoji točka kada više nije riječ samo o prisjećanju svoje boli. Točka kada umjesto šetnje kroz uličice svoje prošlosti, mi tamo počnemo opet graditi svoj dom. Počinjemo vjerovati da je to sve što ćemo ikada biti. A svijet nas počne gledati kroz tu prizmu prošlosti.

Postoji li u svemu tome neka ravnoteža? Kako možemo iskoristiti svoju prošlost u našu korist, a ne dozvoliti da nas ona definira? Kako krenuti dalje bez da raskinemo sa svim onime što nas je učinilo onime što jesmo danas? Iskreno, možda sve mi još uvijek učimo kako.

Jasno je da ne možemo prestati biti ranjive i iskrene o svojoj prošlosti. Možda ako izaberemo zaboraviti, mi isto tako biramo napustiti dio onoga što smo naučile. Ne možemo dozvoliti da ta patnja izgubi smisao i da opet moramo nepotrebno ponavljati naše pogreške. No ako stvarno ne želimo živjeti u svijetu prošlosti, moramo biti spremne pustiti iz našeg uma i duše sjećanja kojih se grčevito držimo jer nas to sputava. Sjećati se i živjeti u prošlosti, nije ista stvar.

Jer postoji razlog zašto se sjećamo. Zato da – kad napokon krenemo naprijed – počnemo stvarati veće i bolje stvari nego što smo ikada mislili da možemo.

 

VOLJELI BI ČUTI VAŠE MIŠLJENJE...