Budi sretna

Možeš puno toga učiniti ako svijetu pružiš samo malo ljubaznosti

Autor:  | 

Na svoj rođendan sam sa suprugom otišla u kupovinu. Bilo nam je jako zabavno, birali smo grickalice za našu filmsku večer i šalili se. Sve je išlo glatko dok nismo stali u red na blagajni. Prije nas je bila u redu žena koja je nakratko izišla iz reda da uzme još jednu stvar s polica. Druga žena koja je kupovala se brzo progurala s kolicima taman prije nego se prva žena vratila i zauzela joj mjesto.

Prva žena je rekla: „Oh, žao mi je, ali moje stvari su već na traci.“

Čini se kao nekakva sitnica, zar ne? Očito ne. Druga žena je počela nešto mrmljati dok je micala kolica prema drugoj blagajni. Kao da situacija nije bila dovoljno čudna, treća žena je graknula: „Oprostite gospođo? Oprostite, gdje ćete vi?
„Mogu na blagajnu na koju želim.“, ljuto je rekla i otišla na drugu blagajnu. U međuvremenu smo suprug i ja samo stajali u mjestu i bilo nam je izrazito neugodno.

Sve me to nekako uzrujalo na dubljoj razini. Nije samo bilo čudno, već se moglo izbjeći s malo ljubaznosti od bilo koje strane koje su sudjelovale. Malo razumijevanja. Koja je svrha da svijet bude još ružniji nego jest?

Imam izazov za tebe: idući put kad kreneš u svijet, pokušaj biti ljubazna.

Evo moj nedavni primjer. Ja se često vozim taksijem, što očito znači da sam u kontaktu s različitim vozačima. Nekad žele razgovarati, a nekada ne. Ja se uvijek trudim biti otvorena i prijateljski raspoložena. Pokušam se povezati s vozačem. Osjećam da u životu nemamo dovoljnu povezanost s drugima i to pokušavam promijeniti. Posljednja vožnja mi je pokazala važnost toga što radim.

Pokupio me ljubazan čovjek , činio se nekako sramežljiv. U jednom trenutku sam spomenula kako je većina taksista ljubazna prema meni i da čine moje putovanje ugodnijim. Odgovorio je: „Vjerojatno su takvi jer ste vi takvi.“

Naravno da mi je ego narastao, ali je sve to otvorilo njega pa smo nastavili razgovarati. Ne mogu se sjetiti koje smo sve teme prošli- njegove selidbe, Pokemon aplikaciju i ostalo. Kad smo došli na odredište, inzistirao je da me pričeka i odveze kući. Upozorila sam da bi moglo trajati pola sata, ali obećao je da će čekati (bez dodatne naplate).

Razgovarali smo i cijelim putem natrag, a njegov entuzijazam je rasao. Kad me ostavljao doma, osjećala sam da dugo nisam imala tako dobar razgovor ni s kim. Nadala sam se da sam mu malo popravila dan.

Dok sam izlazila iz auta, rekao mi je: „Hvala što ste razgovarali sa mnom. U gradu sam već šest mjeseci i vi ste prvi ljubazni putnik kojeg sam vozio.“

Bio je ovo divan kompliment meni, ali više me zaprepastila činjenica da je šest mjeseci vozio razne ljude, a jedino sam ja našla vremena da s njim razgovaram kao s osobom. A znate li koliko sam truda uložila? Praktički nimalo. Samo sam razgovarala. Vožnja koja je mogla biti 15 minuta šutnje pretvorila se u nešto što nam je oboma popravilo dan.

Možda se cijeli tekst čini kao da se hvalim, ali to nije razlog zašto ga pišem. Iskreno, ne znam što pokušavam postići. Samo znam da je ljubaznost nešto što se uzima zdravo za gotovo, čak se i zanemaruje.

Protekle sam godine naučila vjerovati instinktima koji mi kažu da netko tko čita ovo treba čuti o ljubaznosti.

Zato zapamti: toliko toga možeš učiniti, jednostavno je, ako samo pružiš malo ljubaznosti ovome svijetu. Pokušaj. Nećeš požaliti.

 

VOLJELI BI ČUTI VAŠE MIŠLJENJE...