Lekcije iz života

Jednog dana, kada ja budem imala sina…

Autor:  | 

Jednog dana kada ja budem imala sina, pokušat ću činiti upravo suprotno od onoga što svi drugi rade. Od njegove treće godine, ja ću mu govoriti stalno i ponavljati isto: “mili moj, ti ne moraš postati inženjer. Ne moraš postati odvjetnik. Nije važno što ćeš biti kada odrasteš. Želiš li postati psiholog? Bravo! Nogometni komentator? Samo naprijed! Klaun u trgovačkom centru? Izvrstan izbor!”

A onda, na njegov trideseti rođendan, – on će mi doći – taj slatki, debeljuškasti klaun, sa spužvastim crvenim nosićem i šminkom na licu – i reći će mi. “ Mama, imam 30 godina, i klaun sam u trgovačkom centru! Je li to bio život kakav si htjela za mene? Gdje ti je bila pamet, zašto si mi rekla kako mi visoko obrazovanje nije potrebno? Kakvo je tvoje objašnjenje majko, zašto si mi dozvolila da se igram sa prijateljima, umjesto da si me tjerala da pišem zadaću iz matematike?”

A ja ću mu reći: “Dušo, ja sam samo pokušavala biti pažljiva, dobra majka. Nisam te htjela prisiljavati na ništa. Vidjela sam da te matematika ne interesira, a tako si uživao igrati se s mlađom dječicom.“
Na to će on odgovoriti: “Nisam znao ništa bolje raditi! Bio sam klinac! Nisam bio u poziciji da išta sam odlučujem. Ali ti; ti si mi uništila cijeli život! “I on će obrisati svoje suze svojom prljavom, drhtavom rukom, kojom će razmazati ruž po cijelom licu.

Tada ću se podići na noge, pogledati ga ravno u oči i reći: “Slušaj me, sine. Postoje dvije vrste ljudi na ovom svijetu: oni koji žive svoje živote i oni koji igraju igru optuživanja. Ako to ne možeš shvatiti, onda si budala.”

On će uzviknuti: “Ah!” i zamisliti se. Naknadno psihološko savjetovanje će trajati oko pet godina.

Ili će se dogoditi ovako. Jednog dana, kada budem imala sina, ja ću raditi sve ono što i drugi čine. U dobi od tri godine, govorit ću mu i ponavljati iznova i iznova: “Budi pametan sine, razmišljaj o svojoj budućnosti. Napravi domaću zadaću iz matematike. Ne želiš provesti svoj život kao telefonski operater.”

A onda, na njegov trideseti rođendan, doći će k meni – sav znojan, proćelav, sijed programer s dubokim borama na licu! -.. I reći: “mama imam trideset godina radim u Googleu dvadeset sati dnevno, nemam obitelj. Gdje ti je bila pamet majko kada si rekla da će me dobar posao učiniti sretnim? Što si pokušavala ostvariti kada i me prisiljavala na studij matematike? ”

A ja ću mu reći: “Dušo, jednostavno sam htjela da imaš dobro obrazovanje! Htjela sam biti sigurna da će ti cijeli niz mogućnosti biti dostupni.“

Na to će on odgovoriti: “Koje su to proklete prilike za mene majko, kada se osjećam tako jadno? Hodam pokraj klaunova u trgovačkom centru, i zavidim im. Oni su sretni. Mogao sam biti na njihovom mjestu, znaš. Ali ti; ti si mi uništila cijeli život! “I, drhtavim prstima, on će obrisati suze ispod naočala.

Onda ću se podignuti na noge, gledati ga ravno u oči i reći: “Slušajte me, sine. Postoje dvije vrste ljudi na ovom svijetu: oni koji žive svoje živote, ali i oni koji provode vrijeme kukajući. Ako to ne možeš shvatiti, onda si budala.

On će uzviknuti: “Ah!” i zamisliti se. Naknadno psihološko savjetovanje će trajati oko pet godina.

Onda opet, moglo bi se dogoditi i ovako. Jednog dana, kada ja budem imala sina, ja ću pokušati učiniti sve na jednostavan način. U dobi od tri godine, govorit ću mu i ponavljati iznova i iznova: “Ja nisam ovdje da ti ponavljam nešto iznova i iznova. Ja sam ovdje da te volim. Ako želiš savjet, dušo, idi pitati svog tatu. Ja ne želim biti ta koja će donijeti konačnu odluku.”

I na njegov trideseti rođendan, on će doći k meni – znojan, proćelav filmski redatelj, s melankoličnim pogledom u očima – i reći će mi:” Majko, imam trideset godina i otkada sam bio klinac, ja sam pokušavao privući tvoju pažnju: posvetio sam deset filmova i pet glavnih uloga za tebe, napisao sam knjigu o tebi, majko. Ali čini se kako ti ništa od toga nije predstavljalo nikakav značaj. Zašto si uvijek izbjegavala izraziti svoje mišljenje? Zašto si mi uvijek govoril da idem pitati tatu? ”

A ja ću reći: “Dušo, nisam htjela donositi nikakve odluke za tebe! Jednostavno sam pokušavala biti tu i pružiti ti svoju ljubav. Što se tiče davanja savjeta – tvoj tata je puno bolji u takvim stvarima. ”
On će mi tada odgovoriti: “Po čemu su mi bili od koristi ti prokleti savjeti tatini, kada sam ja jedino htio čuti tvoj?! Cijeli svoj život, pokušavao sam privući tvoju pažnju, majko. Bio sam lud i davao sam sve od sebe da saznam što stvarno misliš o meni. Samo jednom, majko! Samo jednom! No, to se izgleda nikada neće dogoditi. Tvoja tišina, tvoja nezainteresiranost mi je uništila život. ”

I, tada kao u glumačkim gestama, on će staviti svoju drhtavu ruku na čelo!

Tada ću se podići na noge, pogledati ga ravno u oči i reći: “Slušaj me, sine. Postoje dvije vrste ljudi na ovom svijetu: oni koji žive svoje živote i oni koji uvijek nešto čekaju. Ako to ne možeš shvatiti, onda si budala.”

On će uzviknuti: “Ah!” i zamisliti se. Naknadno psihološko savjetovanje će trajati oko pet godina.

Ovaj članak je dobro “cjepivo” protiv majčinskog perfekcionizma – poriv da postanemo idealne mame. Svi se trebamo malo opustiti! Bez obzira koliko teško ćemo nastojati biti savršeni roditelji, kad su nam djeca odrastu oni će i dalje imati nešto za priznati svom psihoterapeutu.

 

VOLJELI BI ČUTI VAŠE MIŠLJENJE...