Lekcije iz života

“Kada mene više ne bude”

Autor:  | 

Ovaj je muškarac davao svome sinu savjete koji su trajali cijeli život

Pronašli smo uistinu dirljivu priču koju je napisao Rafael Zoehler, i sada ju rado dijelimo s vama:
“Smrt je uvijek iznenađenje. Nitko ju ne očekuje. Čak i najbolesniji pacijenti ne misle da će umrijeti kroz dan ili dva. Za tjedan dana, možda. Ali tek kada ovaj tjedan bude sljedeći tjedan.

Nikada nismo spremni. Nikada nije pravo vrijeme za umrijeti. I kada dođe to vrijeme, nekako mislimo da nismo još izvršili sve što smo htjeli u ovome životu. Kraj uvijek dolazi kao iznenađenje, a to su uplakani trenutci za udovice, a dosada za djecu koja ne razumiju što pogreb (hvala Bogu).

Nije se ništa razlikovalo ni s mojim ocem. U stvari, njegova je smrt bila potpuno neočekivana. Umro je u dobi od 27. Iste dobi kada su otišli i nekoliko poznatih glazbenika. Bio je mlad. Premlad. Moj otac nije bio glazbenik niti poznata osoba. Rak ne bira svoje žrtve. Umro je kada sam bio mali i ja sam naučio što je pogreb zbog njega. Imao sam 8 i pol godina,  dovoljno star da mi tata nedostaje za cijeli život. Da je prije umro, ne bih imao uspomena. Osjećao bih bol. Ali ja ne bih imao oca u mom životu. No ovako sam ga imao.

Imao sam oca koji je bio i strog i zabavan. Netko tko će ispričati vic prije nego što me pokudi. Na taj njegov način, ja se ne bi osjećao više tako loše. Netko tko me poljubio u čelo prije nego što sam otišao na spavanje. Navika koju sam ja dalje činio i sa svojom djecom. Tata je bio čovjek koji me prisiljavao da navijam za isti nogometni klub za koji je on navijao, a ujedno je znao bolje objašnjavati stvari od moje majke. Otac kao što je bio moj, je netko tko ti nedostaje.

On mi nikada nije rekao da će umrijeti. Čak ni kad je ležao na bolničkom krevetu s cijevčicama po sebi, nije rekao ni riječi. Moj otac je napravio planove za sljedeću godinu, iako je znao da ga neće više biti tu u narednih mjesec dana, ipak je govorio:  „Sljedeće godine idemo na pecanje, idemo na putovanja, posjetit ćemo mjesta koja još nismo. Sljedeća godina će biti nevjerojatna godina“. I tako smo ja i moj tata živjeli isti san.

Vjerujem – zapravo sam siguran – on je mislio da bi mu to trebao donijeti sreću. On je bio praznovjeran čovjek. Razmišljanje o budućnosti je način kojim zadržavamo nadu živom. Gad me nasmijavao do samog kraja. On je znao. Nije mi rekao. Nije me htio gledati kako plačem.

I odjednom, sljedeća je godina završila prije nego je i počela.

Majka me pokupila iz škole i krenuli smo prema bolnici. Liječnik je mami rekao vijest s takvom obzirnošću, koju liječnici valjda izgibe tijekom godina. Moja majka je zaplakala. I ona je imala komadić nade da do ovoga neće doći. Kao što sam već rekao, svatko ima. Osjetio sam udarac. Što to znači? Nije li to neka česta bolest, koju liječnici izliječe samo injekcijom? Mrzio sam te, tata. Osjećao sam se izdanim. Vrištao sam od bijesa u bolnici, sve dok sam shvatio da moj otac nije bio u blizini da me kazni. Plakao sam.

Zatim se moj otac ponovno pokazao pravim ocem. S kutijom za cipele ispod ruke, medicinska sestra mi je prišla da me utješi. Kutija je bila puna zatvorenih kuverti, adresirana na pravu adresu. Nisam mogao tada shvatiti točno što se događa. Sestra mi je pružila jedno pismo. Jedino koje nije bilo u kutiji.

“Tvoj me otac zamolio da ti dam ovo pismo. Cijeli je tjedan pisao ova pisma I želi da ih pročitaš. Budi snažan”, rekla je i samo me zagrlila.

Na kuverti je pisalo ”Kada mene više ne bude” – otvorio sam ga.

Sine, ja ću tada već biti mrtav. Oprosti mi, zano sam da ću umrijeti.

Nisam ti želo reći što će se dogoditi, nisam te htio gledati kako plačeš. I čini se da sam i uspio u tome. Ja nekako smatram da čovjek koji zna da će umrijeti, ima pravo biti malo sebičan.

No, kako možeš vidjeti, još je meni puno toga ostalo za naučiti te. Između ostalog, nemaš ti pojma o ničem. Zato sam ti i napisao ova pisma. Ali ne smiješ ih otvarati dok ne dođe pravi trenutak. Može? To nek bude naš dogovor.

Volim te. Čuvaj mamu, brini o njoj. Sada si ti muškarac u kući.

S ljubavlju, tata

Natjerao me da prestanem plakati zbog svog lošeg rukopisa. Njegovo ružno pisanje, koje sam jedva razumio, umirilo me. Nasmijalo me. Takav je bio moj otac. Vic prije kazne.

Ta kutija s pismima, postala mi je najvažnija stvar u životu. Rekao sam mami da ne dira ni da otvara pisma. Ta su pisma moja i nitko ih drugi ne smije pročitati. Znao sam da su sva ta pisma po životnim situacijama, pisana svim srcem. Ali, trebalo je poduže da se te situacije i dogode. A ja sam s vremenom zaboravio na njih.

Sedam godina kasnije, nakon što smo se mama i ja preselili u novi stan, nisam se mogao sjetiti gdje sam stavio kutiju. A kada se nečega ne možemo sjetiti, najčešće se kaže da nam do toga zapravo nije ni stalo. Ako se nešto izgubi u pamćenju, to ne znači da si to i izgubio.

I tako se I dogodilo. Moje pubertetske godine i mamin novi dečko, pokrenuli su nešto što je moj otac iščekivao dugo vremena. Moja majka je imala nekoliko frajera, a ja sam ju potpuno razumio. Nikad se nije ponovno udavala. Ne znam zašto, ali volim vjerovati da je moj otac bio ljubav njezina života. Ovaj trenutni dečko je, međutim, bio bezvrijedan. Smatrao sam da se moja mama sama podcjenjuje zato što je s njim u vezi. Nije imao poštovanja prema njoj. Zaslužila je puno boljeg muškarca od čovjeka kojeg  je upoznala u baru.

Još se sjećam šamara kojeg mi je opalila, nakon što sam izgovorio riječ “u baru” . Priznajem, zaslužio sam. Naučio sam to kroz odrastanje. Dok je moja koža na licu i dalje gorjela od šamara, upravo sam se tada sjetio gdje se nalazi kutija s tatinim pismima. Sjetio sam se i jednog određenog pisma na kojemu je pisalo:”Kada budeš imao najgoru svađu ikad s mamom”

Pretražio sam cijelu sobu, što mi je dalo još jedan šamar i konačno sam ju pronašao. Našao sam kutiju u kovčegu koji je ležao na vrhu ormara. Pogledao sam što piše, i shvatio da sam zaboravio otvoriti „Kada se prvi puta poljubiš“. Mrzio sam sebe što ću to učiniti, ali sam odlučio da će to biti sljedeće pismo kojeg ću otvoriti.”Kada izgubiš nevinost“, bilo je ispod, za njega sam se ponadao da ću ga ubrzo otvoriti i tada sam ugledao ovog kojeg sam tražio.

“Sada joj se ispričaj”.

Ne znam zašto ste se posvađali i ne znam tko je u pravu. Ali poznam tvoju majku. Dakle, ponizna isprika je najbolji način da preko svađe prijeđete. Ali ja govorim da klekneš pred nju i ispričaš joj se.

Sine ona je tvoja majka. Ona te voli više od svega na ovome svijetu. Znaš li da te rodila prirodnim putem, jer joj je netko rekao da će takav porod biti najbolji za tebe? Jesi li ikada vidio ženu koja rađa? Treba li ti veći dokaz ljubavi od toga?

Ispričaj joj se. Ona će ti oprostiti.

Moj otac nije bio neki opaki pisac, radio je kao bankovni službenik. No, njegove riječi su imale veliki utjecaj na mene. Bile su riječi koje nose više mudrosti od svih mojih 15 godina u to vrijeme. (Iako to nije bilo jako teško postići.).

Potrčao sam u maminu sobu, otvorio vrata. Plakao sam kada se ona okrenula prema meni I pogledala me u oči. I ona je plakala, ne sjećam se što je tada rekla, vjerojatno nešto u stilu što želiš?. Ali ono čega se sjećam je, da sam joj prilazio s tatinim pismom u ruci. Zagrlio sam ju, tada sam joj pokazao pismo i nekoliko smo minuta stajali u tišini.

Pismo mog oca za nekoliko je trenutaka nasmijalo mamu. Pomirili smo se razgovarali malo o njemu. Pričala mi je o nekim njegovim ekscentričnim navikama, da je jeo salamu s jagodama. Nekako, sam se osjećao kao da je tata sjedio tik do nas. Ja, moja majka i dio mog oca, dio kojeg je ostavio za nas, na komadu papira. Bio je to dobar osjećaj.

Nije dugo prošlo i pročitao sam :”Kada izgubiš nevinost”,

Čestitam sine.

Ne brini, bude bolje s vremenom. Uvije je sr… prvi put. Moj se prvi put dogodio s jednom ne baš lijepom ženom…koja je bila prostitutka.

Moj najveći strah je da ćeš pitati svoju majku što je to nevinost, nakon što pročitaš ovo pismo.

Moj me otac pratio cijeli moj život. Bio je uz mene iako mi nije bio blizu. Njegove su riječi učinile ono što nitko drugi nije mogao: dale su mi snagu da prevladam bezbroj izazovnih trenutaka u životu. On će uvijek pronaći način da mi namami osmjeh na lice, onda kada stvari gledam mrko ili da mi razbistri um tijekom tih bijesnih trenutaka.

“Kada se oženiš”, to me pismo jako rastužilo. Ali ne toliko kao pismo “Kada postaneš otac”.

Sada ćeš shvatiti što je istinska ljubav, sine. Shvatit ćeš koliko voliš svoju odabranicu srca, ali pravu ćeš  ljubav osjetiti kada primiš to malo čudo u ruke. Ne znam hoće li biti dječak ili djevojčica. Ja sam samo leš, nisam baba vračara.

Najteže pismo koje sam pročitao od oca, bilo je I najkraće od svih. Dok je pisao tih 6 riječi, vjerujem da mu je bilo teško isto kao što je bilo i meni u tim trenutcima. Bila je uz mene dugo, ali je došao i taj trenutak kada sam morao otvoriti “Kada tvoje majke više ne bude”:

Ona je sada moja.

Vic:Tužan klaun skriva svoju tugu nacrtanog osmijeha sa šminkom. To je bilo jedino pismo koje me nije nasmijalo.

Oduvijek sam se držao dogovora kojeg sam sklopio s očevim pismima. Nikada nisam otvorio pismo prije reda.

Uvijek sam čekao da dođe pravi trenutak za sljedeće pismo. Sljedeća je lekcija nevjerojatna, kako me mogao mlad čovjek od 27 godina naučiti nešto tako snažno, čovjeka poput mene koj sada imam 85.

Sada kada ja ležim u bolničkom krevetu, s cjevčicama u nosu, i borim se s prokletim rakom, otvaram posljednje pismo kojeg nisam otvorio, a naslov se jedva vidi, no čitam: „Kada dođe tvoje vrijeme za odlazak“.

Nisam ga želio otvoriti. Bojao sam se. Ne želim vjerovati da se bliži moje vrijeme kraja. To je stvar nade, znaš.

Duboko sam udahnuo i otvorio sam pismo.

Zdravo sine. Nadam si da si star čovjek sada.

Znaš, ovo pismo je bilo najlakše za napisati i bilo je prvo kojeg sam napisao. To je bilo pismo koje me oslobodilo od boli da ću te izgbiti. Mislim da ti um postaje jasniji kada si tako blizu kraja. Lakše je govoriti o tome.
U mojim posljednjim danima, ovdje, razmišljao sam o životu kakav sam imao. Imao sam kratak život, ali vrlo sretan. Bio sam tvoj otac i muž tvoje majke. Što bih još mogao tražiti? To mi je dalo mir. Sada ti učini isto.
Moj savjet tebi: ne moraš se bojati

 

VOLJELI BI ČUTI VAŠE MIŠLJENJE...