Budi sretna

Imam predivnog muža, ali ja sam zaljubljena u drugog i ne znam kako da si pomognem

Autor:  | 

Susreli smo se vrlo mladi, ja sam imala 19 godina, a on 22. To je bio moj prvi posao, a on je bio moja prva ljubav.

One snažne iskre koje su frcale među nama, viđaju se samo u filmovima. Mislila sam da se takva strast ne može dogoditi u stvarnom životu, dok se nije pojavio on. I tada se dogodila ljubav. Svaki budni trenutak proveden uz njega je bilo ljubav.

Stvar među nama nisu išle baš kako su trebale

Toliko toga nije štimalo među nama. A ja sa sigurnošću mogu okriviti naš ego. Ubili smo naš odnos, jer smo stavili ego ispred ljubavi. Bili smo premladi. Nismo shvatili koliko je glupa pogreška koja nas je rastavila, jer nitko nije bio spreman na kompromis. Nismo tada smatrali da se trebamo truditi, boriti jedno za drugo. A nikako nismo mogli znati da ćemo jedno drugom postati najveća tuga života.

Jer duboko u meni… nešto posebno još uvijek živi. I bez obzira koliko se trudila odgurati taj osjećaj, ono se zadržava.

Danas smo oboje u braku. Tužan dio je, da smo u braku s dvije različite osobe. Da živimo živote potpuno različite jedno od drugog. Imamo djecu s našim odgovarajućim partnerima. Ali i dalje mi nedostaje. Mislim na  njega u mojim žalostima i mojim sretnim trenutcima. Mislim na njega u svojim dostignućima i svojim gubicima. Mislim na njega iz dana u dan. Još uvijek provodim svaki budni trenutak razmišljajući o njemu.

Imam predivnog muža i prekrasnu djecu. No, ponekad mi se čini kako mi nedostaje još samo ono nešto da bi bila sretna, a to si ti. Nisi ni ti potpuno sretan, znam to, osjećam to.

Imamo svoje obitelji, ali nismo u potpunosti ispunjeni. Želimo jedno drugo. Da barem nismo bili toliko glupi kad smo kao mladi bili zajedno. Danas želimo da smo vjenčan jedno za drugo, jer tada bi nam oboma život bio puniji, dublji, smisleniji, ljepši. Ali, oboje smo odlučili da nećemo napustiti svoje partnere za dobrobit naše djece

Ne možemo razoriti naše obitelji, ne možemo biti toliko sebični.

Ali ja i dalje ponekad razmišljam … Zar ne živimo oboje lažne živote s drugim ljudima, kad duboko u sebi volimo jedno drugo? Ne bi li naša djeca bila sretnija ako smo mi sretniji? Ne bi li bilo bolje da smo u potpunosti s njima nego što smo napola odsutni, jer nam nedostaje netko cijeli život?

Znam da mogu biti bolji žena nego što sam sada, ali samo za njega. Mogu biti bolja verzija sebe, ali samo s njim.

Ne mogu odlučiti što bih trebala učiniti. Logika i zdrav razum mi govore koliko sam iracionalna. Trebam biti snažnija, trebam ga zaboraviti. Trebam naučiti jače voljeti svog supruga. Trebam čuvati život s njim zbog naše djece.

Nema smisla vraćati se na nešto što je nekada bilo … Što je prošlo treba zauvijek ostati u prošlosti. Oboje smo se promijenili. Nismo iste osobe kao što smo bili…i mislim da ne bi bila dobra ideja vratiti se, a koliko bi tek duša povrijedili. Možda nismo suđeni. Možda je vrijeme da to prihvatim.

Prihvatiti je tako teško, jer moje srce jednostavno odbija vjerovati da nismo nikada trebali biti mi. Ono odbija pustiti te. Ono samo želi ono što želi.

Znam da ćemo živjeti ostatak svojih života, a jedno drugom nedostajati,  ako nikada ponovno ne budemo zajedno. Zar je takav život vrijedan življenja?

 

VOLJELI BI ČUTI VAŠE MIŠLJENJE...